U današnjem ekonomskom i društvenom trenutku, u kojemu je sve jasnije da postojeći ekonomski sustavi su teško održivi, ideje koje približavaju ekonomiju i humanost nameću se kao nužnost. Pionire takve ideje i nositelje poduzetničke aktivnosti koja ima niz povoljnih učinaka za svoju okolinu (ekoloških, zapošljava teže zapošljive kategorije ljudi, reinvestira profit u daljnji razvoj...) danas nazivamo socijalnim poduzetnicima.
No, to zbilja ne znači da takvo razmišljanje i postupanje ljudi nije postojalo i prije. Stoga krećemo u potragu za "socijalnim poduzetnicima" prošlosti. Ljudima koji su djelovali upravo na socijalno-poduzetničkim načelima, iako to naprosto tako nisu zvali. Prošlost ima svoje heroje onoga što danas nazivamo socijalnim poduzetništvom. I možda ćete se iznenaditi ako ovu priču nastavaljamo imenom dr. Marije Motessori, utemeljiteljice danas nadaleko poznate "montessori pedagogije". Gdje je "epicentar" njezinog "socijalnog poduzetništva“? M. Montessori je daleke 1907. u siromašnom dijelu Rima otvorila prvu Montessori kuću za siromašnu djecu.
Ženski pothvat o kojem govori cijeli svijet
Radilo se, napomenimo, o zdravoj djeci (jer se M. Montessori do tada bavila djecom s teškoćama u razvoju), a koja su, silom prilika, ostavljena bez nadzora. Kada je napravila taj pothvat, otvaranje kuće za djecu, izjavila je kako je "imala čudan osjećaj iz kojeg sam znala da je u pitanju početak poduhvata o kojem će jednoga dana govoriti cijeli svijet".
Montessori se razvio u pravi pokret. Danas nema kontinenta na kojem ne postoje ustanove koje provode Montessori pedagogiju. Aktivizam M. Montessori počeo je davno prije nego što je osnovala kuću za napuštenu djecu. Bila je aktivna sudionica Međunarodnog kongresa za prava žena 1896. u Berlinu i 1900. u Londonu.
Briga za zajednicu, za pothvate od kojih korist ima zajednica, neprestano su bili njezin „vjetar u leđa“. Iako mnogi misle da je Montessori pedagoginja, ona je doktorica medicine. Kada je završila studij, 1896., odmah je počela raditi u bolnici Santo Spirito u Rimu. Volontirala je na istraživačkom programu Psihijatrijske klinike Sveučilišta u Rimu, gdje je susrela grupu slaboumne djece koja nisu imala odgovarajući tretman. Svo svoje medicinsko znanje prenijela je u polje pedagogije, ukinula tradicionalni pristup i time provocirala tadašnje znanstvene krugove jer je tvrdila da slaboumna djeca su više pedagoški nego medicinski problem.
Životna misija u socijalno-poduzetničkom duhu
M. Montessori je prije otvaranja kuće za nezbrinutu djecu u rimu upisala i studij pedagogije, antropologije i psihologije. Godine 1904. Prihvaća status profesora-predavača na Pedagoškoj školi Sveučilišta u Rimu. Predavanja je sumirala u knjizi "Pedagoška antropologija" u kojoj upozorava: Predmet našeg proučavanja je čovječanstvo; smisao života je u učiteljskom pozivu, a učitelj je pozvan na ljubav za svako ljudskodijete. Ljubav je ono što od društvene dužnosti učitelja čini višu svijest o njegovoj misiji".
U svojoj životnoj misiji M. Montessori itekako se dotaknula načela i duha socijalnoga poduzetništva. Stoga ne čudi što ju literatura koja se temom socijalnog poduzetništva bavi vidi kao povijesnu ličnost koja bi danas bila - socijalni poduzetnik. Marija Montessori bila je više puta kandidat za Nobelovu nagradu za mir. Umrla je u Nizozemskoj u 82. godini.
Na njezinoj nadgrobnoj ploči piše: Molim djecu koja su puna snage da se ujedine samnom kako bi se uspostavio miru u čovjeku i u svijetu.
